Sinoć se u Vintage Industrial Baru održao još jedan Superval+ na kojem su nastupali zagrebački bendovi Hrđavi i Just Like The Films te gosti iz Podgorice Paradigma koji su na Superval došli kroz suradnju s crnogorskim festivalom Rockstrikcija.
Večer su započeli Hrđavi, bend čije ime očigledno aludira na boju kose frontmena Luke Kasanića i bubnjara Jakova Kasanića. Uz hrđavi dvojac sviraju gitarist Jura Filipčić i basistica Klara Barun. Ova ekipa je otvorila Superval+ sa svojim autorskim materijalom koji instantno podsjeća na power pop hitove iz 80-ih. Ne stide se utjecaja koje je ex-yu glazba ostavila na njih i to ponosno pokazuju. Taj ponos i sigurnost se najviše mogao vidjeti kroz stav frontmena Luke između pjesama gdje se obraćao publici i najavljivao iduće pjesme u omamljujućem tonu, poput neke zvijezde u nekoj areni tamo već davnih osamdesetih. Iako sam zvuk Hrđavih nije još dosegao svoj vrhunac i potpunu zrelost, očigledna je uspješna i kreativno plodna budućnost pred njima.
Uz vrlo kratki predah od razglasa Vintagea idući su nastupili Paradigma, sekstet iz Podgorice koji su na Superval+ došli kroz suradnju s crnogorskim festivalom Rockstrikcija. Samim izlaskom na stage publika nije mogla pretpostaviti što ih čeka. Članovi benda su izgledali kao loše pomiješana salata. Dva gitarista ne mogu izgledati drugačije; lead gitarist Aleksa izgleda kao da je ispao iz San Francisca 80-ih s vrhunca trash metal scene dok ritam gitarist Andrej izgleda kao student akademije likovnih umjetnosti koji svira indie. Ovaj opis gitarista točno opisuje i sami zvuk Paradigme: neočekivano i uzburkano. Svoj nastup su otvorili s jedinom pjesmom koja je dostupna za poslušati na internetu, a to je pjesma “Tarine žice”. Vrlo kvalitetna indie pjesma koju krasi uspavljujući i lakoslušljivi glas pjevačice Une. Nakon “Tarinih žica” očekivao sam da će Paradigma nastaviti u tom indie synth smjeru koji podsjeća na Svemirka ili Pseću Plažu, no kao što sam rekao sve je bilo neočekivano i uzburkano. Ovaj šesterac je svoje indie pjesme ukrasio s punk refrenima i metal solažama koje su ponekad bile forsirane te su od inače dobrih pjesama stvarale kič. Uzimajući u obzir njihov look, stav, pjesme i sviranje Paradigmin nastup je prošao vrlo dobro, no to je svakako bend koji tek treba naći svoju autorsku nišu čime bi postali vrlo zanimljiv i kvalitetan bend.
Jučerašnji Superval+ je zatvorio zagrebački pop-rock bend Just Like The Films. Bend čine frontmen Dominik Kranjčec, klavijaturistica Lara Kerkez, basist David Koletić i bubnjar Luka Duplančić. Po broju publike vidjelo se da JLTF igra ulogu headlinera ovog izdanja Superval+. Već od prve pjesme reakcije publike su bile vidljive. Pretpostavljam da se većina publike sastojala od prijatelja benda ili vjernih fanova pošto su se pjesme JLTF-a pjevale kroz cijeli njihov nastup. Vrhunac euforije publike je bio kada je frontmen Dominik najavio pjesmu “Ne brini puno za mene” koja je dostupna za poslušati na internetu. Čak sam i sam prepoznao pjesmu još s prošlogodišnjeg Supervala zbog užasno catchy riffa. No, moj osobni highlight ovog benda (pa i same večeri) je bio basist David. U vrlo predvidljive i lako slušljive pjesme, David je ubacivao vrlo složene i intrigantne bas linije koje su osvježile pop rock pjesme s nekim alternativnijim prizvukom. Sve u svemu, nastup benda Just Like The Films je svirački prošao fenomenalno, no sam zvuk benda nije naročito zanimljiv što me vodi do zaključne misli ovog Supervala +.
U doba streaming servisa, nikad dostupnijim informacijama, demokratizaciji glazbe očekivali bi da mladi bendovi koji najbolje barataju tom tehnologijom iz nje najviše crpe novu, nepoznatu i zanimljivu glazbu koju bi koristili za inspiraciju tijekom stvaranja svojih autorskih pjesama. No iz koncerta u koncert sve se više razuvjeravam u tu pretpostavku. Od bendova od kojih očekujem da imitiraju neka aktualna imena poput Idlesa ili Fontainesa, čujem ih kako imitiraju Leteći odred ili Prljavo kazalište. O ukusima se ne raspravlja, jasno, ali nadam se da će se više raspravljati o donošenju nekog novog zvuka na prostore Hrvatske. Bendovi supervalske dobi se ne bi trebali bojati eksperimenta sa zvukom, žanrom i instrumentom. U tom formativnom i burnom periodu života mladi ljudi bi trebali upijati i razmišljati o što više ideja, kako glazbenih pa tako i životnih. Ne bojte se čudnog. Ne bojte se nepoznatog.
Tekst: Fran Šandor
Foto: Tomislav Sporiš
