Superval+ u Vintage Industrial Baru

Koncertna večer započela je još prije nego što je itko zakoračio unutar kluba. Ljudi su stajali ispred Vintage Industrial Bara i susjednog Grifa, razmjenjivajući riječi, cigarete i poglede – kao da su već bili dio nečega što se tek trebalo dogoditi. Zrak je bio gust od žamora i mogućnosti, a ta gomila, ubrzo nakon otvaranja vrata preselila se u prostor koncerta kao da ju je povukla nit koju nitko nije vidio, ali su je svi osjetili.

Prvi bend večer, Just Like The Films se nije morao boriti za pozornost – s obzirom na to da je publika već bila tamo, prisutna i budna, s očima koje su tražile smisao u zvuku i tijelima spremnima da se prepuste onome što dolazi. Već s prvim tonovima, nešto se prelomilo u zraku – ritam nije samo dopirao do tijela, nego ih je zahvaćao iznutra, kao da je svaki udarac o bubanj aktivirao neku davnu žicu. Uz bubnjeve njihov zvuk se sastoji od bas gitare, vodeće gitare, klavijature i vokala. U prvim redovima, djevojke – skupine prijateljica koje su disale kao jedno biće – pjevale su stihove bez zadrške, u njihovim glasovima odjekivalo je zajedništvo, a u očima sjaj onih koji su, makar na tren, pronašli dio sebe u tuđim riječima. Tijekom cijelog nastupa nisu izgubili niti jedno tijelo, niti jedan pogled. Posebni trenutak bio je premijerni nastup njihove najnovije pjesme, a završetak začinjen jednim pozivom na bis.

Na pozornicu su izašle tiho, ali s energijom nakon koje prostor počinje disati drukčije – McClure&Company, skupina djevojaka iz Srbije, čija glazba ne traži dopuštenje – ona samo dođe, stane ti na prsa i ostane tamo, osjećaj koji još nema ime. Pjevale su na engleskome i srpskome jeziku, bez granica i potrebe da biraju jednu stranu – jer se čini da sve u njima postoji istovremeno. Zvuk im je bio melodičan, ali ne umiljat – bio je čvrst poput misli koje žene dugo drže u sebi pa ih jednog dana puste van – ritmom, riječima, drhtavim zrakom između stihova. Milica Jovanović, kao središnja sila, stajala je za sintesajzerom s glasom koji nije vikao, ali se širio kao val – nevidljiv, a nezaustavljiv. Njezine vokale prati Marina Lazić, dok istovremeno svira gitaru, a na basu stoji Lana Oparnica. Nova bubnjarica Kristina Žurkić, koja je sve pjesme naučila u dva dana, nije bila “zamjena” – bila je dokaz da ženska snaga ne dolazi iz vremena, nego iz odlučnosti. Dok su pjevale refren “Sam si to sebi uradio, sam si to sebi napravio”, publika više nije bila samo publika – svi su postali dio te rečenice, dio tog zajedničkog krika koji nije bio ljutnja, nego jasnoća. One ne sviraju samo glazbu – one se s njom stapaju. I svaka od njih, na sceni, djeluje kao da zna nešto što još ne znaš ti. Ali ćeš, kad izađeš van, nositi to sa sobom, u koži i u hodu s neobjašnjivim osjećajem da si bio dio nečega iskonskog.

Treći po redu na sinoćnjem koncertu, bend Rock Trajanja, donio je snažnu simboliku broja tri – tri muzičara sa sunčanim naočalama, trostruki glazbeni spoj rocka, bluesa i jazza te treći čin večeri koji je itekako ostavio dojam. Osnovani 2018. godine u Širokom Brijegu (BiH), na scenu stupaju zamjećeno. Iako su muški članovi benda – bubnjar, basist, gitarist i vokalist – svojom pojavom i naočalama istakli notu otkačenosti, istinska zvijezda njihovog nastupa bila je klavijaturistica i prateća vokalistica Karla Prusina. Bez ičega pretencioznog i s velikom predanošću, u svaki ton unosi nešto nježno, ali moćno. Njezin sintesajzer suptilno je oplemenjivao aranžmane, a prateći vokali pridodali su pjesmama višu dimenziju. Uživaju u izvođenju obrada, ali njihove autorske pjesme, koje tekstualno oslikava frontman Šimun Mandelić, pokazuju da bend ima vlastiti glas vrijedan pažnje. Zvuk im je pun boje, slobodan i neočekivan – baš kao i poruka koju nose: glazba ne poznaje granice, a ravnopravnost nije stvar forme, već osjećaja. I to se osjetilo na pozornici – gdje su svi bili ravnopravni, a svatko poseban.

Za završnicu večeri, kao savršen krug koji se zatvara točno tamo gdje je i počeo – uz gužvu, uzbuđenje i puls publike – na pozornicu stiže Dipol. Već s prvim taktovima bilo je jasno: ovo nije običan nastup, ovo je izljev čiste strasti, tijelom i dušom pretočene u zvuk. Publika je ponovno ispunila prostor gotovo do posljednjeg mjesta, vraćajući početnu energija večeri u još snažnijem obliku – da zaokruži doživljaj i ostavi nas bez daha. Središnja figura, vokalistica Lucija Parunov, doslovno je mašina koja tjelesno interpretira svaku njihovu pjesmu. Njezini pokreti nisu bili naučeni, već instinktivni, kao da pjesme izlazi iz njezina bića – kroz glas, ruke, trzaje tijela. U tom gotovo ritualnom izražavanju bilo je nečeg zaraznog, nečeg što u gledatelju budi osjećaj da prisustvuje nečemu sirovom, istinitom i moćnom. Jer ona ne izvodi pjesme – ona ih živi. Publika je na kraju tražila bis, a cijeli bend je odgovorio s još više žara – u jednom trenutku svi članovi kao da su eksplodirali iznutra, pokrenuti strasti i ljubavi prema onome što rade. Bila je to čista euforija. Poseban estetski kontrapunkt u toj bujici bila je prisutnost basistice Hane Čanak. Njezina pojava bila je suptilnija, ali ništa manje moćna – u načinu na koji se kretala bilo je nečeg smirenog, ženstvenog, gotovo eteričnog. Dok su ostali prštali od energije, ona je plela zvučnu nit koja je držala pjesme zajedno, stvarajući dojam da je njezin bas zapravo tiho srce benda, koje kuca svojim ritmom u pozadini. Dipol su koncert zatvorili u ekstazi, ostavljajući publiku u stanju pripadanja nečeg iskrenog, spontanog i neponovljivog.

Superval koncert večeras nije bio samo koncert, već susret generacija, priča i gradova. Bendovi iz Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine donijeli su svaki svoju boju, zajedno stvarajući paletu u kojoj se prepoznaju oni koji glazbu žive, a ne samo slušaju.

Tekst: Mirta Marinov

Foto: Tomislav Sporiš

Dan pred praznik rada, 30. travnja organiziran je je Superval+ što je rezultiralo jako dobrom odazivu publike. Atmosfera unutra i ispred Vintagea bila je nalik Superval festivalu – nova generacija mladih koji se međusobno podržavaju!

Najviše publike skupilo se na headlineru. Bend Dipol nastao je krajem 2022., a skoro dvije godine nakon, na Supervalu 2024. imaju svoju prvu gažu gdje već pokazuju svim prisutnima u kojem smjeru će se razvijati. Prije nešto manje od mjesec dana svirali su Superval turneju u Sisku gdje se počelo šuškati da se radi o bendu vrijednog pažnje. Sviraju alt rock koji im savršeno pristaje zvukom i imidžem kojeg dodatno potencira frontmenica Lucija Parunov svojom divljom energijom i vrlo dinamičnim vokalom nalik na Patty Smith. Bend u cjelini ima jednu zrelu punoću zvuka na koju se ne može ostati ravnodušan pogotovo jer se jako lijepo osjeti jednaki angažman i doprinos svakog člana benda – od Jakova Iljadice na prvoj gitari, Adriana Babića Hercega na drugoj gitari, Hane Čanak na basu, Davida Koletića na bubnjevima pa sve do Lucije koja još i piše tekstove. U tekstovima se bave egzistencijalnim frustracijama, psihologijom i apsurdom te su neke pjesme već postali hitovi koje publika zna napamet. Super je što se izražavaju na hrvatskom jeziku jer definitivno nedostaje takvog zvuka na hrvatskom jeziku.

Veliko iznenađenje bila je beogradska kantautorica Milica McClure sa svojim ženskim pratećim bendom Company. Iako Milica ima tek 18 godina, već piše zrele ljubavne tekstove koji su neopterećeni glazbenom formom rasuti po jednostavnim progresijama što ih još više mantrično uvuče pod kožu svakome tko sluša. Čuje se inspiriranost Lanom Del Rey što u kombinaciji s Miličinim nježnim vokalom, sugestivnim srpskim jezikom i instrumentalnom podlogom za koju su zaslužne uz Milicu koja uz pjevanje svira klavijature, Marina Lazić koja svira gitaru, Lana Oparnica bas i nova bubnjarka Kristina Žurkić, čini pitko katarzično iskustvo u najboljem mogućem smislu. Pjesama ima i na engleskom jeziku, od kojih je jedna dostupna na streaming platformama naslova Peace, međutim one na materinjem jeziku imaju posebnu autentičnost što je publika itekako prepoznala i na drugo izvođenje pjesme Sam si to sebi uradio uglas pjevala refren s Milicom. Nadam se da ćemo ih viđati sve češće u budućnosti.

Nakon McClure and Company zasvirao nam je bend iz Širokog Brijega Rock Trajanja za koje sam prvo pomislio kako mi se neće svidjeti jer sviraju rock koji podsjeća na Divlje Jagode ili Crvenu Jabuku čiji nisam ljubitelj, ali su me na kraju kupili energijom i iskrenom interpretacijom žestokih balada od strane frontmena Šimuna Mandića i Karle Prusine koja pjeva bekove i svira klavijaturu. U pola koncerta osjetila se stadionska atmosfera ponajviše zbog stila glazbe i afiniteta prema hitovima što samo po sebi ima svoju vrijednost i ljepotu koju nikako ne treba podcjenjivati.

Večer je otvorio mladi zagrebački pop rock bend Just Like The Films osnovan 2022., također su kao i Dipol svirali na prošlogodišnjem Supervalu. Već imaju fan bazu koja pjeva pjesme od kojih je Ne brini puno za mene objavljena na YouTubeu. Slatko i korektno zbog čega su na kraju nagrađeni s čak tri bisa.