U atmosferi nabijenoj očekivanjima, klub Skwhat otvorio je svoja vrata sisačkoj publici, donoseći val svježih bendova srednjoškolskog uzrasta koji su hrabro zakoračili na scenu, a prvi među njima bili su sastav 20 kuna, čiji je prvi službeni nastup istovremeno otkrio sirovi potencijal, ali i određenu dozu nesigurnosti karakterističnu za početnike. S pet autorskih pjesama koje su jasno ocrtavale utjecaje modernog trepa i zvukovno podsjećale na popularnog Baks-a, 20 kuna su ostavili dojam skupine koja još uvijek traži vlastiti izraz. Njihova izvedba bila je tehnički solidna, no pomalo statična – na pozornici, ali ne i u publici. Možda je tome pridonijela činjenica da je velik dio publike činila upravo njihova mnogobrojna ekipa, što je stvorilo svojevrsnu “sigurnu zonu” umjesto stvarne interakcije s nepoznatim auditorijem, one tipične za prve korake na sceni. Atmosfera u dvorani bila je nabrijana s osjećajem zajedništva i podrške – one tipične za male gradove i prve korake na sceni. I dok je možda izostala euforija koju donosi pravi “live” moment, sama činjenica da su izvođene isključivo autorske pjesme daje ovom sastavu kredibilitet i smjer, kao i činjenica da su više puta bili pozvani na bis.
Nakon što su 20 kuna odradili svoj debitantski nastup, na pozornicu je zakoračio Dipol, relativno svježe ime na zagrebačkoj sceni, ali s nastupom koji nikako nije ostavio dojam “početnika”. Iako je publike bilo nešto manje u odnosu na prethodnike — vjerojatno zbog toga što raniji izvođači dolaze s ekipama koje pune prve redove — to nije nimalo umanjilo intenzitet koji se osjetio u zraku. A taj intenzitet nosi jedno ime: Lucija Parunov. Vokalistica koja se na pozornici pretvara u neku posve drugu silu — energičnu, nepredvidljivu gotovo teatralnu. Njena scenska izvedba ne djeluje kao puki performans, već kao da bend u njoj ima svoj alter ego, kanal kroz koji progovara sve ono što se ne može izreći riječima. Karizma koju nosi ne staje samo u glasu — ona izlazi iz svakog pokreta, svakog pogleda prema publici, svakog udarca ritma. Dipol glazbeno pliva između alternativnog rocka i noisea, ponekad s primjesama post-punka, no sve to spajaju u izraz koji je istovremeno razbarušen i precizan. Njihov je zvuk, baš kao i Lucijina izvedba, nefiltriran — sirov, ali izrađen, pun kontrasta i naboja. Iako su trebali nastupiti i dan kasnije u Valpovu, iznenadna crijevna viroza koja je poharala dio benda otkazala je tu priliku.
No, ako je suditi po ovom nastupu u Sisku, Dipol ne treba pozornicu da ih se pamti — oni zarežu i ostave trag koji još dugo odzvanja dok se sprema sljedeći spektakl, a na pozornicu dolazi bend čije ime, Adam Glibb, zvuči poput nečijeg imena i prezimena, ali zapravo skriva daleko više neodređenosti nego što se na prvu čini. „Ime nas ne definira“, kažu članovi benda, a njihova glazba to i potvrđuje — nemirna, mijenjajuća, u stalnoj potrazi za novim oblicima izraza. U njihovom se zvuku može prepoznati alternativni rock, ali i elementi drugih žanrova koji se provlače poput podteksta, nenametljivo, ali prisutno. Bend ne stoji na mjestu — ni doslovno ni glazbeno. „Nismo statični“, priznaju, i to se osjeti u svakoj promjeni tempa, u svakom refrenu koji ne ide tamo gdje ga očekuješ. Iako su fizički razbacani po različitim krajevima Hrvatske — spomenuli su Varaždin, Rijeku, i još nekoliko međuprostora — ono što ih drži na okupu je prijateljstvo iz srednjoškolskih dana i zajednička potreba za stvaranjem. Isprva su svirali obrade po kafićima, a onda su odlučili da je dosta tuđih priča, vrijeme je za svoje. Ivan Petrić, gitarist i autor tekstova, svojim pisanjem bendu daje intimni temelj, dok Marin Čehić na basu i Domagoj Lipak na bubnjevima grade čvrstu, ali razigranu ritamsku osnovu. Na sve to dolazi Karlo Kozić, vodeća gitara, koji melodijama daje emotivnu boju i razigranu liniju kojom pjesme dobivaju svoje lice. Njihov nastup u sklopu Supervala nije ostao nezamijećen. Iako možda nisu donijeli euforiju publike kao neki drugi bendovi te večeri, njihova je glazba pričala tišim, ali čvrstim jezikom — onim koji se ne gubi kad se svjetla ugase. U najavi je i prvi album, a želja za širenjem prema široj publici osjeti se i u njihovim ambicijama i u svakom tonu koji su pustili iz pojačala.
Čin večeri nastavlja Prater, zagrebački bend već dobro upućen u klupsku scenu i sve što ona nosi. Njihovo pojavljivanje nije prošlo neprimijećeno — ali ne zbog euforije, već zbog nečeg drugačijeg: prvih nekoliko redova pred pozornicom ostalo je prazno, kao da se publika kolektivno povukla korak unazad. Ne iz nezainteresiranosti, već iz svojevrsnog strahopoštovanja. Njihov žanrovski okvir gravitira prema žešćem spektru metala s posebnim naglaskom na karakteristične “gore” vokale, koje kako sami kažu vade iz debelog crijeva, a nosi ih Goran Šrajer — frontmen čija izvedba na pozornici graniči s performansom. Povijenih leđa, uštiman u ritmično trzanje glavom, Šrajer doslovno utjelovljuje nerv i kaos njihove glazbe. Uz njega stoje (i zvuče) precizno i sirovo: Ilijadica Jakov na vodećoj gitari i Ante Penava na basu koji podižu cijelu atmosferu na sljedeći nivo, dok su bubnjevi Frana Sredoje i dodatne gitare Petra Vlaho, donijeli toliko potrebnu čvrstinu svakom udarcu — svi zajedno čine jezgru koja zna što radi. Publika je reagirala — barem dijelom — ali teško je reći je li to bilo pravo oduševljenje ili tek poštovanje prema bendu koji je svoje već odradio drugdje.
Na kraju je na pozornicu zakoračio trio pod imenom Šulja – bend koji, iako tek u povojima, već sada pokazuje zavidnu razinu glazbene kemije. Ime su, kažu, odabrali po svakodnevnoj navici – basist i bubnjar gotovo uvijek nose košulje. No sudeći po energiji koju su donijeli, njihovo “košuljaško” lice skriva itekako rastrgane rukave glazbene strasti. Sastavljeni od samo tri člana – gitare, basa i bubnja – furaju se na čisto instrumentalnu priču, začinjenu elementima rocka i ponešto žešćeg zvuka, koji povremeno izleti u psihodelične eskapade. Iako im je ovo bio prvi nastup, doimali su se kao da su zajedno već neko vrijeme — zvuk je bio koherentan, pulsirajuć, a prijenos energije s pozornice na publiku gotovo pa opipljiv. Šulja je već pri prvom pojavljivanju pokazala zaigranost, ali i ozbiljnost u pristupu. Djelovali su kao bend koji ne žuri s definicijom, ali zato točno zna što ne želi biti — što je često važniji prvi korak. U dvorani se osjećala neka vrsta zajedničkog ritma — plesalo se, skakalo, a kad su odsvirali posljednji takt, publika nije bila spremna pustiti ih. “Hoćemo još!” orilo se prostorom, dokaz da glazba i bez riječi može govoriti dovoljno glasno.
Prvi dan Superval turneje u Sisku bio je poput presjeka scene koja se tek formira i one koja već sada diše punim plućima. Od bendova koji su doslovno prvi put zakoračili na pozornicu pred ljudima, do onih koji su se vratili na nju s novim postavama i većom težinom, svaki nastup imao je svoju boju, ritam i nesavršenost — onu iskrenu, potrebnu, onu zbog koje uopće i postoji ovakav projekt. Superval nije samo glazbena turneja već trenutak hvatanja pulsa mlade scene. Sisak je tu poslužio kao ogledalo: ponekad iskrivljeno, ponekad kristalno jasno, ali uvijek iskreno. Drugi dan turneje preselio se na sasvim drugačiju lokaciju — valpovački dvorac Prandau-Normann, srednjovjekovno zdanje, nekoć simbol plemićke prošlosti koje je nakratko postalo epicentar alternativnog zvuka budućnosti. Turneja po prvi put gazi u grad u kojemu je scena zasjala upravo preko Superval bendova – Gradskih Bitangi i Extrofta. U dvorcu je teško ne osjetiti dozu začudnosti dok se šetaš prostorijama punim starinskog namještaja, dok iz susjedne dvorane dopiru udarci bubnja i distorzirane gitare. Kroz kombinaciju patine prošlosti i zvuka sutrašnjice, ovaj koncert u Valpovu dobio je gotovo filmsku kulisu.
Večer je otvorio bend Sumnjiva kvaliteta koji je ostavio dojam da još traže način kako uskladiti svoju izvedbu. Vokalno neusklađeni, s izvedbom koja je povremeno ispadala iz ritma, činili su se više kao povratak nečega što još nije sazrelo nego kao novi uzlet. Iako su već imali iskustvo nastupanja na Supervalu, taj se kontinuitet večeras nije u potpunosti osjetio. Publika je bila brojna — možda zbog toga što su otvorili večer — no dojam je bio da su guštali više na bini nego što je publika guštala pod njom.
Osječki bend Raspali Klio sljedeći se uspio na binu. Iako je njihov nastup na koncertnoj večeri bio prosječan u usporedbi s ostalim izvođačima, na publiku su ostavili snažan dojam. Njihov glazbeni izričaj s gotovo samim obradama brzo je osvojio srca prisutnih. Iako se publika nije upuštala u veće plesne ekscese, energija benda bila je zarazna, a reakcije publike, uključujući i povike za dodatnim bisom, svjedoče o njihovom uspjehu na ovom nastupu.
Idući na redu su bili Kavkaz, osječka rock grupa koja je uletjela kao dopuna umjesto Dipola, a završila kao pun pogodak. Od prvih taktova bilo je jasno da bend zna držati pozornicu i publiku. Zvukovno čvrsti, s jasnim osloncem na metal temelje, ali i s dozom lokalnog duha koji često fali većim imenima, Kavkaz je uspio rasplesati dvoranu. U nekoliko navrata razvili su se čak i mini pogovi, istina skromnih razmjera (najčešće troje hrabrih u centru zbivanja), ali s dovoljno žara da pokrenu i ostatak prostorije. Publika nije skrivala oduševljenje, a kada su sišli s bine, nije prošlo ni deset sekundi prije nego što se dvoranom zaorilo: “Hoćemo još!”. Kao bend koji je uskočio u posljednji čas, Kavkaz je pokazao kako spontanost ponekad nosi najjaču iskru.
Po dolasku na pozornicu, Prater su još jednom dokazali svoju poziciju u vrhu mlade metal scene, unatoč tome što je dvorana pri kraju nastupa postala nešto praznija. Prvi redovi ostali su puni, a energija koja je potekla s pozornice bila je dovoljno snažna da čak i preostali posjetitelji ostanu prisutni do zadnjeg tona. Bio je to trenutak kad je izgledalo kao da bend svira samo za njih, one najvjernije, čije je pogođeno skakanje i stiskanje uz ogradu dalo finalni pečat njihovoj izvedbi. Njihova preciznost i snaga na bini, upotpunjena s brutalnim vokalima i furioznim instrumentalima, nisu ostavili prostora za sumnju u njihov talenat i uvježbanost.
A pečat koji je označio i sam kraj slavonske turneje bio je Cageheart, sastav iz Orahovice koji je bio pravo osvježenje za sve prisutne, donoseći snažnu dozu energije i strasti na pozornicu. Njihov zvuk, prepun moćnih gitarskih rifova i zaraznih ritmova, brzo je osvojio publiku koja je uživala u svakom trenutku njihovog nastupa. Iako je dvorana bila nešto praznija pri kraju večeri, Cageheart su uspjeli održati visoku razinu energije za kasne sate zbivanja i biti u interakciji s publikom koja im nije dopuštala kraj – uz glasne ovacije, izvođači su večer zaključili bisom i tako okončali cijelu stvar.
Tekst: Mirta Marinov
Foto: Andrea Melvan
Superval se ovaj vikend zaputio u Sisak i Valpovo. Kao i dosad pružena je prilika mladim lokalnim bendovima da sviraju na pozornici, a nekima je ujedno to bio i prvi nastup. Budući da je u pitanju turneja pridružili su im se i dva benda iz Zagreba: Prater i Dipol.
Večer u Sisku je bila interesantan miks žanrova i publike u odličnom prostoru naziva SQW sa širokom pozornicom, visokim stropovima i kvalitetom zvuka koja je bolja i od nekih većih klubova u Zagrebu. Kao i žanrovi publika se skoro konstantno mijenjala ovisno o tome jesu li im svirali frendovi, obitelj, ili im je samo bend na pozornici zvučao fora. Neuobičajeno otvorenje za Superval bio je četveročlani trap sastav zvan 20 kuna. Na svom prvom nastupu i s repertoarom od samo pet autorskih pjesama i ništa više od toga okupili su najbrojniju publiku, što nije začuđujuće, trap je postao toliko komercijalan žanr da ljudima više nije ni bitno tko svira, tj. čak iako ne znaju izvođača bit će više voljni dati im šansu, jer znaju što očekivati. Nakon toga pokazalo se izazovnim ponovo napuniti dvoranu, ali iako su bili na novom teritoriju, Dipol su razbili monotoniju sa svojim ravnopravnim mješovitim četveročlanim sastavom (pjevačica, basistica, gitarist i bubnjar) te su uspjeli pridobiti novu publiku rokerskim, energičnim nastupom. U sličnom ritmu slijedio je Adam Glibb čije je ime enigma i njima samima, ali njihov indie/alternativni rock zvuk je nekima već poznat te s dovoljno autorskih pjesama da bi mogli snimiti album. Sve se prethodno činilo sporim kad je na pozornicu izašao Prater, peteročlani bend koji već dvije godine žestoko growlaju i još žešće sviraju. Na ovom koncertu nekima su se dopali, a neki su ih ostali poslušati jer su bili zainteresirani za šarenu paletu bendova. Prikladan završetak bio je bend Šulja koji je izvodio instrumentalnu glazbu ili bolje rečeno instru-metalnu. Do tad su se ljudi već malo razišli ali zato entuzijazam i podrška onih koji su ostali nisu popustili, budući da im je bio prvi nastup pred publikom.
Za razliku od Siska, koji je bio kvalitetan i opušten glazbeni doživljaj za poslušat, Valpovo koje je slijedilo idući dan bilo je druga priča. Već ujutro ispostavilo se da Dipol neće moći odsvirati drugi nastup jer se gitarist tijekom noći razbolio. Lokacija svirke je bio dvorac Prandau-Normann. Koncert je bio isplaniran u jednoj od prostorija na prvom katu, čiji su drveni podovi vjerojatno isti još od kad je izgrađen, a kroz bijelo obojane zidove se naziru stari ukrasni reljefi. “Jako kul mjesto za održat koncert, a i zvuk se dobro čuje”, to je bila misao koja nažalost nije potrajala. Oko 21 sat kad je počela svirka već je dosta zahladilo, a u dvorcu bez grijanja živjelo se u nadi da će količina ljudi i kretanja zagrijat prostor. Nažalost koliko god jaka glazba bila i koliko god headbangali, to se nije dogodilo. No dobro, malo smrzavanja nije problem ako je dobra glazba u pitanju, pa sad… Ime Sumnjiva kvaliteta akuratno opisuje njihov nastup i glazbu tog sastava iz Valpova. S par autorskih pjesama i obradama koje nisu bile baš najvještije obrađene. Nakon njih je došao Raspali Klio koji je nekako imao još više obrada na repertoaru spram autorskih pjesma. Iz nekog razloga od svih obrada koje mogu raditi oba benda su napravila obradu pjesme “Teške boje” Gorana Bareta i Majki. Publici to nije smetalo, dapače proždrla je gotovo svaku pjesmu i nije je bilo briga je li nešto autorsko ili u najboljem slučaju osrednja obrada. Zamjena za Dipol bio je osječki metal bend Kavkaz koji je razvalio s cijelim repertoarom autorskih pjesama na koje je publika apsolutno podivljala u mosh pitu i ludovanjem kod bine unatoč povremenim poteškoćama s mikrofonima i pojačalom. Oni koji su još imali snage nakon toga su ostali na koncertu Pratera koji je povrh dobrog nastupa odlučio ostavit dojam i time što su našminkali lica u bijelo k’o krpe s vrištećim crvenim ružem. Vokalist je otišao korak dalje gdje si je povukao crnu crtu preko čela i ispod jednog oka, a ispod drugog je imao nacrtano nešto nalik trokutu, sve u svemu podsjećao je na kakvog tužnog klauna ili Jokera. Samo 15 najizdržljivijih uspjeli su dočekat zadnji bend Cageheart, kojima je nakon dvadesetak minuta sviranja kompletno crklo pojačalo te se nastup odužio jer su morali nabavit drugo, ali ekipa pred pozornicom nije posustajala. Bez obzira na sitne sate, hladnoću i bendove koji su nastupili prije, ostali su do kraja i izdivljali se na ogradi koja je već bila u rasulu. Očigledno za neke je taj svojevrsni after uz Cageheart bio bolji od partyja.
Oba događanja su bila dobro posjećena, a od toga je najveći odaziv došao od ekipe koja je podržala svoje lokalne bendove, što je ujedno i cilj Supervala. Poticanje mladih da se izražavaju kroz glazbu bez obzira na to iz koje sredine dolaze i imaju li prethodnog iskustva ili ne.
Tekst: Sofia Stajčić
Foto: Andrea Melvan
