Tamni su se oblaci skupljali nad našom domovinom, napetost je bila u zraku. Prošli smo u finale Eurosonga, favorit na kladionicama, no stalne urote protiv čedne, katoličke Hrvatske kovane su diljem homo-globo-ateističke Europe, a šaputalo se i o domaćim izdajnicima. U tim je uvjetima jedan naizgled običan crni kombi iz Zagreba krenuo prema Istri, poluotoku rođenja našeg velikog heroja Marka Purišića. Naizgled, kažem jer iza neuglednog eksterijera i zatamnjenih prozora skrivali su se mladi muzičari i promotori nikotinskih proizvoda – bend Slow Cured, koji su se 10. svibnja godine Gospodnje 2024. u Pulu zaputili kako bi s nekoliko lokalnih bendova i jednim iz Klane održali koncert u programu Superval turneje.
Mjesto održavanja bio je Kotač, poznato okupljalište mladih (i onih koji su to nekad bili), smješteno u Rojcu, vojarni koja je prerasla u skvot pa iz skvota u kulturno srce Pule. Velika su bila očekivanja od grada koji nam je dao punk legende poput Alena Vitasovića, a za gostujuće purgere i klanjane (Raspad sistema) bilo je tu i straha. Što ako nismo dovoljno dobri? moglo im se pročitati u očima dok su se drhtavo pripremali za nastup, a svatko se smirivao na svoj način. Slow Cured-ovci su prodavali Lucky strike svima koji su dolazili bez obzira na godine, dok su Raspad sistema, inače poznati po željeznoj disciplini koja se najviše očitava u njihovim besprijekornim uniformama i Baby Lasanjovskoj neporočnosti, marširali gore-dolje dvorištem negdašnjeg vojnog objekta. Za to su vrijeme Puležani održavali ovom novinaru nepoznate tradicionalne obrede kako bi duhovnu dimenziju svoje glazbe prenijeli talijanskom žiriju Eurosonga, sve u nadi da će ih ona potaknuti na poštivanje osamdesetogodišnjeg saveza naših domovina i glasanje za našeg mesiju. Primijetivši to, Filip Radaljac (frontmen Slow Cured-a) se vidno uznemirio te su mu članovi benda, kako bi ga smirili, u krvotok ubrizgali nekoliko grama koncentriranog nikotina.
Krakatoa je te večeri bio prvi bend na stageu. Vodeći se imenom svog benda, pjevali su o teškoćama mladih u današnjem društvu tako preplavljenim erupcijom informacija i sadržaja koji pozivaju na nemoral. Od pjesme Ekrani u kojoj pjevaju o izloženosti mladih neistinitim materijalima na internetu, do pjesme Intelektualni napor u kojoj govore o teškoćama mladih koji se boje izraziti. Njihove su živopisne pjesme dobro primljene u publici te su s pozornice sišli popraćeni aplauzom.
Pulska alternativna scena poznata je po svojoj ljubavi prema punku i metalu te blagoj nezainteresiranosti za laganiji tip muzike pa su postojali strahovi da će pastoralni zvuk benda Raspad sistema naići na osuđivanje. Strahovi su bili neutemeljeni: Puležani imaju pametnijeg posla nego brinuti se kako netko svira. Ako već moraju na koncert, tu su radi svojih. Raspad sistema, nažalost, nije iz Pule pa se još u stanci između nastupa dvorana gotovo ispraznila i takva skoro ostala do idućeg (pulskog) benda. Članovi Raspada sistema nisu se dali smesti te su, ohrabreni svojim barjakom, uniformama i bratsko-sestrinskim zajedništvom, odlučno počeli svirati. Autoritarnim glasom bubnjar Borna Turina pozvao je one preostale na “najjači mošpit ikad” nakon čega je već submisivnoj publici vokalistica i vrhovna zapovjednica benda Lana Hlaban nastavila pukovnički naređivati.
Kako su se na pozornicu vratili Puležani, tako se vratila i publika te je bend Razor započeo svirku pred mnogo ispunjenijom dvoranom. Poznati po promjenjivom sastavu, svojim su nastupom nagovijestili nesigurnost budućnosti, jer onaj tko vodi sada, ne mora nužno voditi zauvijek. Nemir je ušao u publiku, a pojačan je pjesmom Prodani višima koja je misli kolektiva poslala u Malmö. Da, sada vodimo, ali što će biti sutra? Kakvi se protuhrvatski elementi spremaju destabilizirati domovinu?
Nadu je vratio Audioclot, nastavljajući se na temu ostavljanja loših navika koje su otvorili Raspad Sistema, u pjesmi Ethanol su besprijekorno argumentirali zašto treba, kako se jedan natjecatelj na Dori izrazio “Vodu piti, trizan biti” dok su se s našim strahovima obračunali u svojoj pjesmi Phobia.
Tek što se publika smirila, krenuo je kaos. Na pozornicu je stupio Slow Cured, pro-globalistički bend iz Zagreba poznat po, kao što je već rečeno, promoviranju nikotinskih proizvoda, što se može čuti već iz njihovog imena. Pjesmom Ante Bella izrugivali su se mladićima koji se odluče na odlazak u vojsku kako bi svoju urođenu mušku agresiju podvrgli disciplini i kanalizirali je u korisne svrhe. Nije ni čudo da se tako prezrivo odnose prema svim moralnim i radišnim članovima društva, jer slušajući tekstove pjesama jasno je da je Filip Radaljac (pjevač i tekstopisac) potpuno podlegnuo svojoj slabosti, prepuštajući se dokolici i ljenčarenju. Od Umoran, preko Dvije kave, do Vlaka, upravo je dokolica najčešća tema, očito je da Radaljac i ne radi ništa osim da čeka, sjedi ili leži te gleda u prazno, a tada su, znaju svi, najglasnije misli one od đavla. Još gore od njegovih osobnih moralnih neuspjeha, to je sudbina koju želi za sve koji ga slušaju, da po cijele dane sjede i gledaju u prazno. I naravno, da popuše koju cigaretu, jer ipak upravo duhanske kompanije financiraju njegovo vječno ljenčarenje.
Za kraj je došla najveća katastrofa – bend FM-13. Već se u imenu mogu vidjeti sotonistički prizvuci, zazivanje na nesreću brojem 13, a nastup ih je samo dodatno zakopao u deveti krug Pakla. Pjevač je svojom mrežastom rukavicom i androginim performansom subliminalno navodio na podršku švicarskog kandidata te izlagao publiku, u kojoj ima i maloljetnika, svojoj nemuževnosti. Nadalje, tijekom cijelog koncerta eratično se trzao i bacakao, trčkarao po pozornici, navodeći publiku na agresivnost. Ljudi su se krenuli gurati i prava je sreća da nije bilo ozbiljno ozlijeđenih, osim bendovog gitarista, koji će, nadamo se ovu povredu shvatiti kao Njegov znak da mora napustiti ovu jazbinu Nečastivog. Najgore od svega ipak, bilo je očito izrugivanje vrijednostima poput istine i pobožnosti koje je u njihovim pjesmama sveprisutno, od bahatog zazivanja Njegove kazne u pjesmi Armagedon do pjesme Gentle persuasion u kojoj zaista nema ničeg nježnog. Ako je lijenost grijeh Slow Cured-a, grijeh FM-13 je oholost. Jadna naša djeca ako ovakvi nastave nastupati.
Iduće je jutro svanulo na sudbonosni dan. Finale Eurosonga, dva suprotstavljena seta vrijednosti ogledat će se pred očima Boga i naroda. Časna vizija muževnog momka sa sela, vjernika, snažnog ali skromnog, bila je suprotstavljena ateističkom nihilizmu, narcizmu i androgenizaciji muškog tijela, neophodnog za opstanak svake civilizacije. Put je Superval turneju odveo u Palach, gdje se uz organizirano gledanje Eurovizije istovremeno održavao Supervalov koncert. Iz samog popisa bendova bilo je jasno da je borba u koncertnoj dvorani paralelna onoj u Švedskoj. Mladost benda Zašto ne? i aura nepredvidivosti Razora prethodili su sukobu urbanog i nihilistički dekadentnog Slow Cured-a te ruralnog i neporočnog Raspada Sistema. Baš kao i Eurosong.
Nastup Zašto ne? pokazao je kakav je ulog u pitanju. Četiri osnovnoškolca nervozno se popelo na stage i krenulo izvoditi stare hitove poput Help!, Frida i Seven Nation Army. Njihova je svirka pokazala da već sada znaju što rade i da uz velik prostor za napredak imaju i izniman potencijal. No potencijal može ići u mnogo smjerova i zato je bitno promovirati pravu muziku koja sadrži prave vrijednosti, jer inače ćemo umjesto novih Baby Lasagni dobiti nove Nemo-e.
Nesigurnost postave ponovno je bila tematski uključena u nastup Razora. Ipak, ovaj su put, očito shvativši da je budućnost ovog koncerta, kao i budućnost Eurovizije zapravo budućnost talentiranih mladih koji će za koju godinu svojom umjetnosti duhovno oblikovati Hrvatsku pa i šire. Iz pjesme Dođi i ostani, a pogotovo iz posljednje pjesme, covera Atomskog skloništa, poruka je bila jasna. Budućnost je nejasna i čekaju nas borbe, ali u nju stupamo odlučno. Znakovito je da je odmah poslije njihove izvedbe a prije nastupa Slow Cured-a, kao u odgovor njihovoj pobožnoj hrabrosti, na Eurosongu nastupio poznati homoseksualac Olly Alexander s pjesmom Dizzy. Kao da želi dodatno zamutiti um svima koji ga gledaju, pjesmu je pratila lascivna i besramno provokativna koreografija. Slučajnost?
Odmah po završetku orgije u Malmu, u Palachu su na stage stupili besramnici iz Slow Cured-a. Vidjevši njihov nihilizam iz daleka, publika je protestno izašla iz koncertne dvorane gledati Eurosong, sada sigurna od homoseksualne indoktrinacije. Ostali su samo oni slomljeni i beznadni. Ipak, u drugoj polovici nastupa svima su u glavi kao zraka sunca u sivilu zazvonile riječi “Rim Tim Tagi Dim!” Krenuo je nastup Baby Lasagne. Činilo se da ga i sam bend čuje jer njihova su se bezbožna lica izobličila u odbijanju da prihvate poruku Njegove riječi. Nisu mogli dugo izdržati i nastup je ubrzo bio okončan.
Nastup Raspada Sistema uskoro je počeo i publika se vratila. Klicanje i veselje odjeknulo je Palachom, a pastoralni zvuci po kojima je bend poznat zvučali su kao trijumfalni ulazak Cezara u Rim. Velik su uspjeh ovi mladi postigli i gotovo je sigurno da se mladi poput onih iz Zašto ne? ugledaju na njih, a ne na druge.
Bezbožni žiri je pokrao našeg Marka, kako bi promovirao svoju globalističku agendu, a da ocjenjuje koncert u Palachu sigurno bi pobjedu dao Slow Cured-u, ali elite neće u Raj, jer kako je rekao Krist: Prije će deva proći kroz ušicu igle nego bogataš kroz Vrata Nebeska. Snaga je u narodu, a u Palachu kao i u Malmu, narod je uz nas! Narod je uz Superval!
Tekst: Martin Petrinović
Foto: Luna Bogdanović
