Dok god ima glazbe, bit će i mladih, a dok ima mladih, bit će i glazbe. Njihov međusobno zavisan odnos proteže se naprijed-nazad kroz godine i osjetljiv je pod prstima. Gorko-slatkog je okusa ako prste ikad prinesete usnama jer iako je glazba vječna, mladi se mijenjaju.
Pa, naravno, nije sve tako sivo jer i dalje beskrajno uživamo u glazbi kakva god ona bila, a svirke uživo ne propuštamo ni za što. 21. veljače 2024. opet smo se okupili u Vintage Industrial Baru na još jednom izdanju Supervala +, a ovaj smo put uz zagrebačke bendove D. i DkD ugostili i Petrikor iz Podgorice. Da podsjetimo, glavni je cilj Supervala+ podržati glazbu mladih iz regije, na hrvatskoj sceni predstaviti bendove iz drugih zemalja, a bendovima sa Supervala omogućiti da se za njih čuje i izvan naših granica. Ovo je treći po redu takav koncert, a dojmovi su kao i uvijek – teški za skupiti u šaku riječi.
Prvi su te večeri nastupili D., zagrebački bend čija se glazba ne može precizno odrediti i svrstati pod „samo jedno“, a upravo ih to čini zanimljivima publici. Članovi benda su Dag Huljev Jakopač (vokal, gitara), Matija Bojko (bass, back vokal) i Tituš Cvanciger (bubanj), a od samog su nas početka sve držali na nogama. Za početak i buđenje, D. je odsvirao „Doom“ potom koje je odmah uslijedio energični bubnjarski solo. D. na sceni djeluje posve kaotično i neobuzdano što se automatski reflektira u njihovom opusu, a takav svježi pristup ono je što nam mnogima treba. „Is This How You See Us“ i „So Far So Good“ oštre su zvukom i pune zarazne energije koja se bez problema s pozornice odražava na ljude zbijene ispred nje. Toplo-hladni, gorkasti zvuk i ambijent glavno su obilježje D.-ovih autorskih pjesama, a kad ih slušate zadnje što biste pomislili je da su izvođači gotovo svi još više-manje klinci (srednjoškolci). Prvo vas izmore, a onda prisile da ostanete do kraja jer ne smijete ništa propustiti – na sceni nikada nisu jednolični, nisu dosadni. „Cycle“ i „D“ stavile su točku na „i“ u zadnjem bloku pjesama i poslužile kao fantastičan zaključak nastupu, iako, da se publiku pitalo, nastup bi ponovili još jednom.
Samo za nas, iz Podgorice su u Zagreb stigli Petrikor, bend čiji opus kombinira post punk i alt rock, a čine ga Strahinja Laković (vokal, ritam gitara), Ognjen Burić (vokal, klavijatura), Matija Mikulić (lead gitara), Andrija Milonjić (bass), i Rastko Laković (bubanj). Njihov zvuk pozitivno odskače od ostatka i lako je prepoznatljiv – sladak i topao kao sunčan dan ili nešto što biste na takav dan slušali. Započeli su obradom pjesme „Pijanstvo“ kao tribut Vladislavu Petkoviću Disu, a ostatak večeri izvodili su autorske pjesme i sve nas oduševili. „Hodnik Belog Svetla“, „Ponor“ pa „Projekcija Neba“, sve su bile kvalitetne i lako pamtljive. Plesalo se i pljeskalo u ritmu, tražilo se još. Sveukupni dojam dodatno upotpunjuju vokali čije su boje glasa ono nešto što zaista poškaklja uho i natjera vas da se njišete u ritmu. Petrikor kao da je direktna paralela i suprotnost D.-u svojim slatkim instrumentalom koji donekle diže u oblake. Posljednje su im izvedbe bile „Noćni Život u Kartagini“, „U Zoru Puštaju Pse“ i „Arabljanin“, ništa manje kvalitetnije od prethodnih izvedbi. Koliko su se publici svidjeli dokazalo je komešanje kad je Petrikor pokušao napustiti pozornicu. Nije nam bilo dosta i teško ih se zasititi, pa je, naravno, najučestaliji uzvik bio: „Hoćemo još!“
Posljednji te večeri i po posljednji put u njihovoj karijeri, na pozornicu su izašli članovi DkD-a – Matija Ivezić (vokal), Mika Moskaljov (vokal), Luka Škrlec (gitara), Stjepan Nemec (klavijature), Borna Fumić (bass) i Tituš Cvanciger (bubnjevi). Još u mraku i tišini, ekipa je bila nestrpljiva, nagužvana, napeta i na prstima. Otvorili su svoj nastup pjesmom „Rajka“ čije riječi napamet zna svatko iz prvog reda, a postupno se energija već prije kraja prve pjesme uzdigla do stropa, a čak se i strop namučio da bi je zadržao unutar zidova. Pred domaćom publikom, DkD je bio nalet vjetra, prolom oblaka i oluja koja nas je sve uzdrmala. Ekipi sve dobro poznate pjesme: „Greške“, „365“, „Dječak Iz Predgrađa“, „Nemanja“, „Divan Dan“ – doza adrenalina koju DkD vjernoj publici ubrizga direktno u krvotok. Scenski atraktivni, a o kvaliteti njihovih autorskih pjesama nije ni potrebno raspravljati. Stvorili su atmosferu kao da sutra ne postoji, u transu smo bili i mi i oni – točnije, sve što je u trenutku postojalo bili smo mi i oni. Umora nije bilo, samo čisto uzbuđenje. „Sutra“, „Podsjećam“ i „Jugoslovenka“ natjerale su nas sve da skačemo u ritmu i pjevamo s njima kao da smo pjesme sami napisali, a onda se atmosfera malo stišala. DkD se službeno oprostio s publikom, a za utjehu su najavili album u skoroj budućnosti kako bi, kako su i sami rekli, „stavili točku na ‘i’“. Za posljednju pjesmu odabrali su „Slobodan“ (za vrijeme koje su Škrlec i Nemec zamijenili instrumente) i ubrzo je uzbuđenje prešlo u melankoliju i nostalgiju, baš onako, gorko-slatko. Naklonili su se, a kroz publiku se orilo: „DkD! DkD!“ Naravno, ne bi to bio DkD da za konačnicu Nemec nije odsvirao „Na Lijepom Plavom Dunavu“ Johanna Straussa II., pa se tako na gaži plesao i valcer!
Generacije se mijenjaju, glazba ostaje. Ostaje tutnjati u ušima satima nakon gaže, ostaje zapisana, snimljena, odslušana, zapamćena. Posebno nakon gaža u Vintageu kad o maločemu drugome razmišljamo, samo dopuštamo dojmovima da se slegnu. Nikad ih nije lako sažeti – zato treba biti tamo – jer za to postoji samo osjećaj, a ne riječi.
Dorotea Kurelja
Foto: Tomislav Sporiš
21.veljače 2024. Vintage Industrial je ponovno ugostio program u organizaciji Superval+. Partner događaja bila je Rockstrikcija, a uz već poznate zagrebačke bendove D. i DkD, ovaj smo put imali priliku čuti i Petrikor iz Podgorice.
Večer je otvorio D., zagrebački bend inače poznat po tvrdom zvuku i eksperimentalnosti koja čini to da njihov zvuk bude specifičan, ali i pomalo opskuran. Ove su večeri pokazali dosad neviđenu širinu. Jam sekcije zvučale su funky, a nova pjesma „Is This How You See Us“ zvuči kao brit pop i daje mogućnost frontmenu (Dag Huljev Jakopač) da pokaže svoje vokalne sposobnosti van glasnoće. I on i basist (Matija Bojko) bili su uobičajeno uvježbani, no zvijezda večeri sigurno je bio novi bubnjar Tituš Cvanciger, koji inače svira i u DkD-u. U svom najboljem nastupu do sada usidrio je cijeli bend i dao kolegama prostora za opuštenost. Čak i njegova greška koja je na pola koncerta zaustavila svirku djelovala je više simpatično nego kao ozbiljan propust. Sve u svemu, D. se pokazao u svom najboljem izdanju i više nego opravdao izbor novog bubnjara.
Drugi bend po redu bio je Petrikor, alt rock sastav iz Podgorice, a čine ga Rastko Laković (bubanj), Andrija Milonjić (bass gitara), Matija Mikulić (lead gitara), Strahinja Laković (ritam gitara, vokal), Ognjen Burić (klavijature). Početak je bio fenomenalan, s Ognjenom Burićem koji je s jednom rukom u džepu, drugom na mikrofonu u narodnoj nošnji izgledao kao Toše Proeski i praćen rock podlogom pjevao i recitirao kafansku pevaljku o alkoholu i ljubavi. Nastavak nastupa bio je kvalitetan s uvježbanim bendom, ali nakon gotovo sat vremena izvedbe ništa se nije popelo na razinu otvaranja i djelovalo je pomalo jednolično. Ipak, na kraju nastupa vidjelo se da su zaista zaslužili doći predstaviti se zagrebačkoj publici.
Treći bend i zvijezde događaja bio je DkD, bend osnovan radi nastupa na Supervalu 2022. Na tom su se festivalu proslavili divljom i buntovničkom energijom. Od tada su se “smirili”, počeli uvoditi pitkije pjesme koje su se nekako uspjele uklopiti u njihov imidž. Ipak javna je tajna bila da se radi o posljednjem DkD koncertu i od povratka na pozornicu Vintagea očekivalo se jednako divljaštvo kakvo je bilo i prvi put.
Očekivanja su bila premašena. Nakon početka svirke u mraku, reflektori su pokazali šestero ljudi koji izgledaju nespojivo i osebujno. Gitarist Luka Škrlec u puloveru prošaranim dugom koji otkriva dlakava prsa izgledao je kao da se spustio iz gay scene sedamdesetih. Basist Borna Fumić izgledao je kao pirat, back vokalistica Mika Moskaljov kao Pipi Duga Čarapa koja je u tinejdžerskim danima završila u lošem društvu. Klavirist Stjepan Nemec bio je uobičajeno otkačen, rejver među pankerima, a Tituš Cvanciger na bubnjevima, već umoran od prvog nastupa izgledao je manijakalno. Ipak, glavna atrakcija benda kao i uvijek bio je frontmen Matija Ivezić. S luđačkim pogledom, bocom Jegera u ruci i majicom na kojoj piše “Reci ne Votki!” na ruskom bio je sve što se od njega može očekivati i više.
Od starta do finiša vidio se povratak onom šizofreničnom duhu koji je i proslavio bend. Groovy stvari zvučale su tvrđe nego inače, gitarist i basist su se na pozornici počeli svađati, frontmen je rastrgao majicu i izgledao je kao da želi iskočiti iz vlastite kože. Da se bend raspada bila je tajna samo formalno, ali nakon nastupa nabijenog energijom, objava je u publici prouzročila iskreni šok i tugu. Grupni poklon poslije koncerta bio je praćen iskrenim oduševljenjem i proizveo osjećaj katarze, a backstage se u trenutku napunio ljudima koji su umornim glazbenicima imali potrebu čestitati.
Poslije najnovijeg izdanja Superval+, ljubitelji mlade underground scene u Šibeniku i Dubrovniku moći će s novom Superval turnejom proslaviti Dan žena. Zagrepčanima u očekivanju idućeg izdanja ovog međunarodnog projekta ostaje počastiti se bogatom glazbenom ponudom prijestolnice. Za njeno je obilje djelomično zaslužan i jedan festival koji se već nekoliko godina zaredom lipnjem održava u Vintageu.
Martin Petrinović
